„Bilo je neophodno ostati veran Bogu do same smrti, „a Bog će svome slugi darovati krunu večitog života”, kako piše u Bibliji. Ustanovivši kao kanon da je rimska crkva jedini zastupnik „Istine”u očima vernika, trubaduri su bili sluge đavola; takođe je utvrdila das u oni verni Bogu ljubavi; konačno, crkva je tvrdila da oni slave – kao što su mnogi prieri pokazali – čuda Luciferove krune, pa tako možemo zaključiti da su trubaduri verovali, govoreći biblijskim jezikom, u Luciferovu krunu večnog života. Sledeći ovaj logički niz, zaključujemo da je za njih Bog ljubavi bio niko drugi do sam Lucifer.
Ako prširimo istorijski okvir posmatranja ove teme, pomenuta hipoteza biće još bolje objašnjena: Amor je bog proleća, kao i Apolon. Apolon je vratio svetlost sunca: on je onaj koji nosi svetlo, odnosno „Lucifer”. U Jovanovom Otkrovenju Apolio-Apolon je izjednačen sa đavolom i, u skladu sa tadašnjim stanovištima rimske crkve... Lucifer je Satana. Po crkvenoj doktrini proizilazi da je bog proleća Apolon-Amor zapravo Đavo i Satana.”
„Mnogo je više na svetu Svetlosti nego u božjim kućama, crkvama i katedralama, gde Lucifer ne može, niti želi da uđe – u ove tamne građevine, oslikane jevrejskim prorocima i apostolima, Rimskim Bogom i njegovim svecima. Šuma, ona je sloboda!”
„Dok je hrišćanstvo nadasve zainteresovano za čoveka i na neki način osuđuje prirodu prepuštajući je na brigu ateističkim carstvima nauke i tehnologije, paganstvo veruje da je priroda puna bogova ili duša. Verujući u ovo, čovek se oseća mnogo posvećenijim, „religioznijim”, više „hrišćanskim” nego u katolicizmu i protestantizmu – koji pokazuje želju za dominacijom i naturanjem nepromenjivog Zakona, kao i ideja koje su nametnute hrišćanstvu, više zahvaljujući uticaju Rima i judaizma, nego uticaju samog Hrista.”
Oto Ran, «Luciferova služinčad»
Нема коментара:
Постави коментар