Gral se pojavio i nestao u istoriji literature na jedan način podjednako tajanstven i izazovan kao i mit koji je on uspeo da populariše.
Priče, poeme i tekstovi u prozi koji ga koriste kao sredstvo, pripadaju svi između poslednje četvrtine XII i prve četvrtine XIII stoleća.
Taj relativno kratak period, kome ćemo upravo pokušati da ocrtamo opšti karakter i istorijski kontekst, odgovora, prema istoričarima, vrhuncu srednjovekovne kulture. Mi smo već videli da pojavljivanje Grala u kurtoaznim romanima jeste podudarno sa izgradnjom katedrala, stvaranjem vitraža i gotskih lukova, moteta u muzici. Gral se razvio u nedrima jednog kulturnog procvata izvanredne veličine čije je on sam bio okultno sunce.
Spisi koji su obrađivali traganje sa Gralom uživali su veliku popularnost u sredinama visokog viteštva, tada punog osvajačke žudnje, sigurnog u svoju moć, tvrdo oslonjenog na principe i vrednosti duhovnosti i ratničkog duha.
Red Templara je u tom pogledu primerak trijumfa viteštva. Crkvu je oduvek ozlovoljavalo, uostalom ne bez razloga, širenje priče koje opisuju uspostavljanje jednog posrnulog poretka od strane ljudi pod oružjem, nezavisnih i samostalnih nasuprot spiritualne vlasti. Poduhvat cistercijanskih monaha da preotmu tu temu vuče očigledno prema okultizaciji traganja.
Ako prihvatimo taj pogled na stvar može se spokojno utvrditi da je Crkva, pošto je prigušila Gral ispod svog ideološkog tovara, potom ga lepo i izgurala sa scene. Gral, predački mit koji on prenosi, zaživeo je u jednom trenutku datom od istorije, zatim je iščezao, pomalo kao neki predmet izbačen na obalu što će ga skorašnje talasanje nanovo odneti u dubine valova.
To je razlog zbog kog nam izgleda prilično uzaludno i, štaviše, smešno nastojanje da se dokaže ta misteriozna pojava samo preko istorijskog plana unutar koga se ona pojavila.
Nasuprot, proučavanje, čak i površno, tog plana, približava nas tradicionalnom gledištu.
Od dve stvari jedna, ili tačnije Gral, jeste rezultat spleta ili mešavine više predanja – keltske, hrišćanske, indo-iranske – ili, još tačnije, većina tema obrađenih u Misteriji Grala dolaze iz jednog tradicionalnog nad-istorijskog sloja.
Tradicionalni metod, dosita zasnovan na jednom unapred datom planu, neodbranjivom na naučni način, propoveda, zagovara postojanje predaje prethodeće istoriji; prosto rečeno, čiji se uticaji održavaju na civilizaciju preko mitova, simbola pričanja i legendi.
Taj metod nam se čini efikasnijim, vrednijim za objašnjenje Misterije Grala onakve kakva se ispoljava na Zapadu tokom više od jednog stoleća.
Umesto da simbole zbrajamo jedan sa drugim, da ih otvaramo kao kutije konzervi, izgleda nam korisnije da potražimo njihovo jedinstvo, jedinstveni i temeljni poslednji plan na kome se ti simboli ocrtavaju, podrazumevajući kulturno okruženje epohe.
U stvari, sasvim je nemoguće izvući smisao, logiku koja potpuno opravdava gralski poduhvat zadovoljavajući se time da se načine stubovi na kojima će se znakovi, figure, arhetipovi, glavne teme kočoperiti u svom banalnom značenju.
Naprotiv, otkriće i izlučenje unutrašnjeg sloja i, osobito, jedne koherentnije dinamike, objašnjavajući te različite znakove i simbole jedne pomoću drugih, omogućava nam da obuhvatimo traganje za Gralom u svoj njegovoj širini i dubini.
Sa takvim uvidom, izučavanje različitih tekstova i simboličnih predanja lili, čak, folklornih, koje se čini da ih ispojavalju – nije beznačajno. No, valja se čuvati od toga da u tim izučavanjima tražimo jedno tačno istorijsko ili prvobitno poreklo traganja za Gralom.
Prema tradicionalnoj metodi, čiji je cilj da otkrije ili, pre, da ocrta konture jedne Prvobitne Tradicije, predhodeće civilizacijama zvanim istorijskim, simboli i legende koje ih prenose, jesu manje ili više degradirani, iskvarenih formi, u neku ruku talog poslednjeg nanosa jedne izgubljene Tradicije.
Ako se prihvati, makar samo hipotetično, postavka te tačke gledišta, misterije gralske se drugačije osvetljavaju – one prestaju da pripadaju jednom određenom istorijskom kontekstu – bilo o kom da je reč – keltskom, arijanskom, hrišćanskom, mazdijanskom – da bi svedočile o podzemnim povremenim izvorima jedne prvobitne i nadistorijske tradicije.
Držeći se interne logike. Pazeći da razdvojimo postojano ono što dolazi iz okolnog kulturnog konteksta od onoga što je u zadnjem planu utemeljenja, dovedeni smo dotle da damo prednost pripovedačkoj organizaciji.
Ta struktura, jedanput otkrivena, izbacuje ne samo jedinstvo već i narativnu dinamiku. Teme i simboli, ma koje da je njihovo kulturno i folklorno poreklo, sad su ponovo orkestrirane, okupljene u funkciji jednog zajedničkog podzemnog sloja.
Ono što se dosada činilo raštrkano, štaviše čudno, egzotično, protivrečno, dobija sad svoj istinski smisao, svoju punu dimenziju. Različiti junaci postaju izražavanje jednog jedinstvenog, temeljnog tipa. Mesta i geografija – zamci, šume, mora – izraz su jedne metafizičke kartografije. Predmeti – mačevi, koplja, kamen, krntija – otkrivaju pre nego plitku i grubu simboliku – jednu novu dimenziju.
Na taj način, te teme, ta mesta, ti predmeti ne bi bile vrednosne same po sebi – upravo složenost narativne građe, koja ih organizuje u funkciju jedne prvobine ideje, tradicionalne, jeste ono što ih samo može opravdati u kulturno – istorijskom okruženju.
Istinu govoreći, nije konačno sigurno da traganje za Gralom izražava, u punom vrhuncu srednjevekovne kulture, jedan predački mit čiji su određeni simboli i znaci bili korišćeni od strane Kelta, nordijske i orijentalne tradicije. Nasuprot tome, okriće jedne Prvobitne Tradicije, zalutale, koja preko bisera Grala, izražava nostalgiju za jednim metafizičkim, transistorijskim poretkom – jeste od suštinske važnosti.
Misterija Grala, jednostavno kazano, tj. pojavljivanje jedne liturgijske povorke u zamku smeštenom u središte neke propale kraljevine, prenosi preko jednog šifriranog jezika – figura, arhetipova, objekata – Trdiciju koja joj je odavno prethodila.
Ta iznenadno oživela, misterija fascinirala je u svojoj punoj svetlosti srednjevekovni svet, ali se sme proceniti da nije bila istinski shvaćena od svojih čitalaca ili publike.
Uzastopne obrade Grala, popularnost koju one uživaju među pismenim ljudima tokom gotovo celog stoleća prilično su tajanstveni, mračni.
Nejasno, bez da ga ikad precizno formuliše, publika Grala predoseća smisao koji joj izmiče, naslućuje skicu neke zagonetke, dotiče deliće jednog snoviđenja koje je nesposobna da naslika. I nisu to objašnjenja, zasnovana na monaškoj teologiji ili kurtoazna ulepšavanja, ono što uspeva da zamaskira metafizičku nelagodnost koju neizbežno izaziva poduhvat Grala.
U stvarnosti, svako uviđa da traganje, koje se čudesno pojavilo, jeste ono što bi moglo osvetliti duhovnu i političku krizu pred kojom se nalazi Srednji Vek. Svako sluti da iza liturgije i misterije Grala, iza kapija izgubljenog zamka, u bolesti što pogađa svrgnutog Kralja, ono što se podjednako ukazuje jesu protivurečnosti vremena.
Misterija Grala svedoči o jednoj metafizičkoj stvarnosti koju nisu umeli da razreše vitzovi Srednjeg Veka; to je razlog zbog kojeg se njegovo iščezavanje podudara sa onim onim velikih redova viteških ili ih anticipira, objavljuje proganjanje „jeretičkih” ideja koje poriču autoritet Rima i vlast feudalnog centralizma koja je na putu da se utvrdi.
Tradicionalni poredak, grubo uzevši, Zapadnog carstva, nije mogao biti obnovljen; misterija Grala, Koja je pretendovala na to da ga probudi, morala je ponovo iščeznuti.
Odlomak iz dela Žan-Mišel Varena «Duh svetog Grala»
Нема коментара:
Постави коментар