“Crkva je zbog njih stvorila Inkviziciju, križari su ih opsjedali trideset godina, heretici za jedne , čuvari Svetog Grala za druge. Tko su mitski katari.?”
Ako u domenu tajnih društava možemo svrstati templare, onda sigurno možemo i mitske katare. Crkva je morala stvoriti inkviziciju samo da bi ih pobijedila, no stoljeća poslije katari su postali legenda. Danas još samo ruševine dvorca Montesgur podsjećaju na legende i mitove koji se isprepleću oko katara, no isto tako podsjećaju na njihovo uništenje.
Isti dojam ostavlja i citadela Peyrepetusea, jedna od pet “sestara” zajedno sa Queribusom, Puilaurensom, Termesom i Aguilarom…Ovaj srednjevjekovni scenarij budi sjećanja na “albinonski” događaj kada su se 1244. godine heretici predali u ruke vojvode od Carcassonea i tako okončali dugoročnu opsadu i zapečatili svoju sudbinu. Predaji je bio nazočan i narbonski biskup koji je spas nudio u prijelazu na katoličanstvo, no unatoč tomu više od dvjesto katara ostalo je odano svojim vjerovanjima i radije odabralo smrt na lomači, nego prelazak na drugu vjeru. Nažalost povjesničara i na sreću lokalnog turizma, samo rijetki znaju da dvorac Montesgur nije legendarna “katarska utvrda” već kraljevski dvorac sagrađen desetljećima nakon predaje katara. Prema povijesnim zapisima, katari su pobjegli u castrum, utvrđeno selo kojemu danas nema ni traga, no njihovi sljedbenici i simpatizeri morali su nadodati malo tkanine na tapiseriju legendi, kako bi sve imalo romantičan prizvuk.
Predodređeni na uništenje
Dvorac Montesgur danas
Nažalost, katari u povijesne knjige ulaze početkom vlastita uništenja. Oko 1160.godine u Porajnju se umnožavaju lomače na kojima gore sve brojniji heretici koji se šire i ostatkom kontinenta. Naziv katari skovao je gorljivi svećenik Eckbert iz Shoanua, koji uz ostalu “braću” svećenike osuđuje i stigmatizira sve herezičke pokrete koji bujaju Europom i koji su prijetnja katoličkom “pravovjerju”. No, neke su regije posebno obilježene zbog heretičkog procvata. Radi se o zemljama na jugu Francuske u kojima je kralj imao slab utjecaj, a gradovi uživali visok stupanj slobode što je katarima bilo plodno tlo za širenje svojih učenja. Zanimljivo je da su katarima pripadali ljudi iz viših slojeva; plemstvo, imućnije građanstvo i učeni ljudi. Katari iz Languedoca ne mogu se svrstati u tajna društva , već više u vjersku slijedbu ili sektu koja je propovijedala radikalni dualizam. Po njihovim vjerovanjima čin biblijskog Stvaranja nije djelo Boga, već nečastivog, stoga je Bog za njih samo duh koji se nije uspio utjeloviti i zbog toga odbijaju tradicionalnu euharistiju. Njihova učenja govore da nisu vjerovali u Crkvu ljudi za koju su držali da je iskvarena, već samo u Crkvu Kristovu, nebesku i duhovnu. Katari su jedni od prvih upotrijebili ideju reinkarnacije, po kojoj su tumačili da su nečiste duše nedostojne nebeskog Kraljevstva zauvijek seliti se iz tijela u tijelo, čovjeka ili životinje.
Pogledajte ovaj zanimljiv dokumentarac o katarima
.
Pogledajte i drugi dio
Katarska vjerovanja
Srednjevjekovni prikaz križarskog pohoda na katare
Po svom vjerskom ustroju, katari se dijele na većinu sljedbenika i “savršene”. Većina katarskih vjernika živi život sličan rimokatoličkom uz dodatak izuzetne strogoće. Prije smrti dobivaju odriješenje svih grijeha nazvano consolamentum, jedini sakrament kojeg katari priznaju i koji jamči siguran put u nebo. “Savršeni” koje će inkvizicija tako prozvati, dijele se na “dobre žene” i “dobre muškarce” koji su consolamentum primili za života. Kod njih je ovaj sakrament označavao rođenje i osim što su živjeli asketski život pun samoodricanja, bili su i dalje sastavni dio zajednice. Njihov život obilježavale su svakodnevne molitve i apstinencija gotovo svega, te pružanje utjehe drugima i svakodnevne propovijedi. Crkvu je najviše uplašilo toliko oduševljenje katarskim idejama šireg dijela albignonske zajednice, to Papa oko 1200 godine, u tu regiju šalje dva propovjednika. No tragičnu sudbinu katara zauvijek će zapečatiti jedan neočekivani događaj. Papinskog izaslanika Pierra de Castelnaua, 1208. godine ubija sluga grofa od Toulousa, a kako je bio slijedbenik katara, Papa Inocen III to vješto koristi da se zauvijek obračuna s krivovjernicima. Upućuje poziv križarima na rat protiv heretika s juga Francuske, ali unatoč svemu, ponovno zauzimanje Montesgura bit će krupan zalogaj. Opsada je trajala trideset godina i u njoj su s smjenjivale postrojbe Simona de Montforta, inkvizicija, te postrojbe francuskog kralja koji je na kraju morao intervenirati i tako konačno poraziti katare.Nakon pada Montesgura 1244. godine, brojni preživjeli bježe u Italiju, no tu nije kraj obračubnu s herezom, koja se nastavila do 1321.
Katari i Sveti Gral
Umjetnički prikaz Svetog Grala
Sa katarima nisu nestali i mitovi. Priču o katarima u život ponovno vraća uvjereni nacist i blizak Himmlerovprijatelj Otto Rahn tridesetih godina prošlog stoljeća. Rahn koji se također bavio ezoteričnim učenjima i filozofijom, bio je uvjeren da je dvorac Montesalvatge kod Wolframa, a koji se veže uz legende o Svetom Gralu, upravo Montesgur i da je križarski pohod na katare samo pokušaj da se dokopa Grala. No unatoč porazu, po njegovim tvrdanjama, nekolicina “savršenih” uspjela je pobjeći odnoseći sa sobom golemo blago. Imajući povjesne činjenice u vidu, ovdje se radi samo u Rahnovoj uzavreloj mašti.
Нема коментара:
Постави коментар